Jedna od velikih misterija koje još uvijek nisu riješene u svemiru nisu upravo hiljade i milioni Zemlje, jer još uvijek ne znamo nešto tako jednostavno ili ne, kao što je porijeklo mjeseca. Nakon mnogih resursa uloženih u istraživanje i razvoj, nekoliko je teorija izašlo na vidjelo, znatiželjno, a kao što zasigurno znate, nijedna od njih nikada nije dokazana.
U ovom trenutku recite vam da ste sigurno nekom prilikom možda to čuli ili pročitali Mjesec je nastao kao rezultat sudar ogromnog predmeta, o veličini Marsa, protiv zemlje, jer je to jedna od najrasprostranjenijih teorija. Ovaj predmet, kršten kao Theia, izazvao je lansiranje tona kamena i prašine u svemir i na kraju formirao Mjesec kakav poznajemo. Kao detalj, recimo vam da je na ovoj teoriji 2014. objavljena studija koja je pružila dokaze o tome kako su Theia čestice pronađene u kemijskom sastavu Mjeseca, ali ovi nisu smatrani konačnim u bilo koje vrijeme.
Primjer druge hipoteze koja se vrlo razlikuje od prethodne govori nam kako Mjesec se jednostavno formirao kao drugi objekt u vrijeme stvaranja planeta Sunčevog sistema. Jednostavno se okreće oko Zemlje, jer se u to vrijeme nalazio vrlo blizu naše planete i, zbog svoje gravitacije, Mjesec je na kraju završio u orbiti oko nje.
Postoji nekoliko hipoteza koje nam govore kako je Mjesec nastao uslijed udara velikog objekta. To nije jedina teorija o tome
Daleko od svega ovoga, danas se sastajemo kako bismo razgovarali o teoriji koju je astronom upravo predložio sarah stewart zajedno sa svojim timom istraživača iz Univerzitet u Kaliforniji. U ovom posljednjem pokušaju objašnjenja porijekla Mjeseca uveden je koncept koji do sada nismo znali i koji je kršten imenom synestia, mješavina riječi Syn (zajedno) i Hestia (grčka božica arhitekture).
Jednom kada znamo ovaj novi koncept, tim istraživača nam to govori Sinestija je ono što se događa kada se dvije planete iste veličine sudare sa velikim nasiljem. Zbog ovog sudara, u svemir se baca ogromna količina materijala, u osnovi isparene i otopljene stijene, koja se počinje okretati velikom brzinom stvarajući oblik sličan obliku krafne. Jednom kada se ovaj oblak počne hladiti, uzrokuje da se materijali u njemu stapaju i formiraju novu planetu. Da bi se to dogodilo, mora proći period između 100 i 200 godina.
Simulacije ove nove teorije koje je objavila Sarah Stewart vrlo su dosljedne
Očigledno i kako je raspravljeno u radu u kojem tim Univerziteta u Kaliforniji objavljuje svoje rezultate, kaže se da je konkretan slučaj stvaranja Mjeseca bio nešto drugačiji jer je nakon sudara koji je formirao Sinestiju koja je formirala Zemlju, pored njega počeo se stvarati drugi objekt. Ovaj drugi objekt je bio aglutinirajući materijal sve dok, kada je nastupio trenutak, nije izašao iz oblaka i počeo kružiti oko najvećeg objekta, a to bi, u ovom slučaju, bila Zemlja.
Trenutno je sve ovo samo teorija, iako se na osnovu simulacija koje su Sarah Stewart i njen tim zajednički predstavili, čini se da su rezultati vrlo konzistentni. Zauzvrat, ova teorija objašnjava jednu od velikih sumnji koje imaju svi naučnici, nešto tako jednostavno kao što je zašto Mjesec dijeli dio svog hemijskog sastava sa Zemljom, ali ne sve.
Da bi objasnio ovo drugo, tim direktno tvrdi da su, u prvoj fazi, kako su i Zemlja i Mjesec nastali u istoj Sinestiji, obojica su prvo dodala najteže materijale u njegov sastav na takav način da drugi materijali koji se lakše isparavaju, poput kalijuma, natrijuma, pa čak i cinka, nisu imali vremena da se dodaju na taj primitivni Mjesec tako da su u potpunosti pali na Zemlju.