Neko vrijeme da bi sudjelovale, politike nekih vlada iskorištavaju neke aspekte telekomunikacija koji su im do sada bili strani. S jedne strane, nalazimo Rusiju i Kinu, zemlje koje su pokrenule novi zakon koji obvezuje davatelje internetskih usluga da podatke svojih korisnika pohranjuju na lokalne poslužitelje, kako bi im mogli lakše pristupiti, ne nalazimo drugo opravdanje. S druge strane, pronalazimo zemlje poput Indije ili Indonezije, koje obvezuju proizvođače pametnih telefona da osiguraju da 30% proizvoda koje tvrtka prodaje proizvedeni u toj zemlji.
Za većinu proizvođača to nije problem jer oni ne osnivaju vlastite prodavaonice, ali Apple to čini i niti jedan njegov proizvod nije proizveden u tim zemljama. U Indiji je dobilo odgodu nakon ulaganja u R&D centar i ubrzivač aplikacija koji će uskoro otvoriti svoja vrata u Indiji. Međutim, u Indoneziji je Appleov problem u prodaji iPhonea taj što je od 1. siječnja 30% komponenata, bilo softverskih ili hardverskih, mora biti dizajnirano ili proizvedeno u zemlji.
Ali kao i u Indiji, postoji put ulaganja. Tvrtka sa sjedištem u Cupertinu upravo je potpisala sporazum s indonezijskom vladom o izgradnji istraživačko-razvojnog centra u zemlji tijekom sljedeće tri godine. centar koji će koštati približno 44 milijuna dolara i koji otvara vrata tvrtki kako bi mogli mirno započeti prodaju iPhonea i ostalih proizvoda, proizvoda koji su u potpunosti proizvedeni u Kini. Indonezija je četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu sa 260 milijuna stanovnika, nakon Kine, Indije i Sjedinjenih Država.
Ne razumijem dobro ovu vijest. U Džakarti se Iphone prodaje godinama.