Znanstvenici već dugo znaju da kvantna teleportacija to je moguće. To se u osnovi odnosi na svojstvo koje govori o dvije čestice koje dijele isto stanje iako su odvojene u prostoru. Drugim riječima, kod ove vrste teleportacije, objekt se ne šalje odmah kroz svemir, već ono što bi se poslalo bilo bi stanje čestica koje ga sastavljaju s jednog mjesta na drugo.
Imajući ovo na umu, sigurno će biti puno lakše razumjeti kako su postigla dva neovisna tima izvršiti daljinski prijenos kvantnih informacija kodiranih u svjetlosnim česticama. Najzanimljivije je to što ove informacije imaju tendenciju da koriste udaljenost od nekoliko kilometara optičkih vlakana otkako se eksperiment provodio u gradovima Calgary (Kanada) i Hefei (Kina).
Teleportiranje kvantnih informacija preko gradskih mreža tehnički je izvedivo.
Zahvaljujući demonstracijama koje su izvele dvije ekipe, u kojima je postalo jasno da kvantna teleportacija gradskim mrežama je tehnički izvediva, otvara put za stvaranje puno sigurnije mreže jer, na primjer, zahvaljujući teleportaciji svjetlosnih čestica, informacije ne bi riskirale da budu presretnute ili hakirane.
Unatoč činjenici da danas već imamo potrebnu tehnologiju za kvantnu teleportaciju u gradskim mrežama, istina je da bi nam na velikim udaljenostima trebala dva neovisna izvora svjetlosti koji emitiraju nerazlučivu zraku svjetlosti nakon što su putovali kroz nekoliko kilometara vlakana koja zauzvrat predstavlja a prilično visok tehnološki izazov.
Taj je izazov barem djelomično riješio kineski znanstvenici koristeći svjetlost na telekomunikacijskoj valnoj duljini. To omogućuje minimalnu brzinu kojom signalno svjetlo prolazi kroz vlakno. U njegovom eksperimentu svjetlost je morala prijeći udaljenost od 12,5 kilometara. Od strane Kanadski znanstvenici fotoni su korišteni na istoj valnoj duljini, a uz to i na valnoj duljini od 795 manometara. To je omogućilo postizanje veće brzine kvantne teleportacije jer su mogli putovati 6,2 kilometara šaljući 17 fotona u minuti.
Više informacija: Grijeh