Nesumnjivo je da je jedan od planeta koji je povijesno, iz bilo kojeg razloga, najviše privukao našu pažnju Jupiter. Kao što ćete se sigurno sjećati i kako biste puno bolje znali koji je danas najveći planet u cijelom Sunčevom sustavu u 2011. godini NASA lansirao sondu u svemir Junona, koji je na planet stigao tek 2016. godine.
Nakon pet godina prijelaza i putovanja više od 3.000 milijuna kilometara napokon je sonda počela obavljati sav posao za koji je i predviđena. Avantura u kojoj smo nakon toliko godina uspjeli shvatiti puno dublje sve što planet poput Jupitera može sakriti kako bi utvrdio svoje podrijetlo, a posebno evoluciju koju je proživio toliko tisuća godina.
Nakon više od dvije godine prikupljanja podataka, Juno nam nudi realniji pogled na Jupiter
Ulazeći u malo više detalja o misiji povjerenoj Junoni, moramo naglasiti da je ona u prvom redu smještena u polarna orbita planeta, koji je pak uronjen u nekoliko opasnih pojaseva zračenja koje planet emitira. Unatoč tome, mora se priznati da je letjelica uspjela postići različite prekretnice koje su obilježile naše znanje o Jupiteru.
Među otkrićima koje je Juno učinila i koja su danas u javnoj domeni, treba napomenuti, na primjer, da je sonda odgovorna za otkrivanje postojanja ogromno magnetsko polje, mnogo veći nego što smo mislili ili mu to omogućili preletjeti Veliku crvenu pjegu planeta. Nakon toliko vremena NASA je upravo otkrila četiri nove istrage koje nam predstavljaju prethodno neobjavljene detalje još uvijek nepoznatog planeta.
Zahvaljujući Junoni potvrđena je gustoća Jupitera
Jedna od nepoznanica koja se najviše ticala svih znanstvenika bila je doslovno znati je li Unutrašnjost planeta bila je dinamična koliko i njezin vanjski dio. Kao što zasigurno znate, jedna od karakteristika najvećeg planeta Sunčevog sustava je da se njegova površina sastoji od niza plinovitih traka koje izmjenjuju svijetlu i tamnu nijansu koje se kreću u suprotnim smjerovima brzinom koja može premašiti 100 metara u sekundi.
Pitanje je ovom prilikom znati što se nalazi ispod ovih plinovitih pojasa, odnosno što se događa unutar planeta. Nakon mnogo mjeseci iscrpnih studija u kojima su se stručnjaci usredotočili na analizu gravitacijskog polja, atmosferskih tokova, unutarnjeg sastava i polarnih ciklona, čini se da je zaključeno da Jupiter je ogromna rotirajuća kugla čije su promjene u gravitacijskom polju posljedica činjenice da unutarnja gustoća planeta varira. Ova karakteristika može biti posljedica interakcije atmosferskih tokova koji prolaze njezinom površinom i koji se također mijenjaju između različitih područja.
Ispod te plinovite vanjštine nalazi se tekuća unutrašnjost Jupitera
U drugom radu, NASA-ini istraživači radili su na otkrivanju koliko su duboki ti zračni tokovi. Na temelju otkrivenih rezultata čini se da govorimo o a dubina od 3.000 kilometara, isto tamo gdje je smješteno približno 1% cjelokupne mase planeta. Što su dublji ti tokovi, to veću masu predstavljaju i imaju veći utjecaj na gravitacijsko polje planete. Ovo je otkriće bilo odgovorno za to što su istraživači mogli utvrditi dubinu zračne struje, kao i opseg i oblik traka koje planet predstavlja.
Konačno, posljednje djelo koje je ugledalo svjetlost govori nam o polarnim ciklonima, koji su u to vrijeme privlačili pažnju znanstvenika zbog poligonalnih obrazaca koje su predstavili. Nakon provedenog istraživanja, odgovorni za njegov razvoj ističu da se iza oblaka nalazi fluidni planet sastavljen od plinovite vanjštine sastavljene od vodika i helija s tekućina iznutra pri vrlo visokoj temperaturi i tlaku.