Od otkrića postojanja Trapistu-1 Do nas je stiglo mnogo vijesti o mogućnosti postojanja nekog oblika života u njemu, zbog njegove morfologije, premda su ubrzo nakon svih ovih naznaka da ih se na neki način naziva, postupno pokazano da ili nisu dovoljno sigurni ili im je, nakon različitih istraga, pokazano da se ne mogu dogoditi.
Unatoč tome, danas vam želim reći o novom otkriću koje može biti izvrsna vijest. Prema različitim znanstvenicima i stručnim istraživačima, očito je to Sunčev sustav smješteno ni manje ni više nego 39 svjetlosnih godina od Zemlje, sadrži ne samo planete smještene na tom području gdje život može postojati i imati vodu, već je sada upravo otkriveno da, očito, jedan od tih planeta ima metalnu jezgru, temeljni uvjet za postojanje života.
TRAPPIST-1 sadrži planet s gustom jezgrom, karakteristikom koja je bitna da bi mogla ugostiti život
Među malo onoga što danas znamo o TRAPPIST-1, recimo vam da govorimo o smeđem patulju tipa M, zvijezdi koja bi bila manje sjajna od našeg sunca i koja je zbog toga njezina naseljiva zona mnogo bliža to. Prema nekim stručnjacima, očito činjenica da je ova životna zona toliko blizu sunca stvara nekoliko problema kako bi život mogao postojati takav kakav jest spojke plima i oseka, učinak koji čini periode rotacije i prevođenja jednakim, što znači da su obje strane planeta trajno izložene ovom suncu. Još jedan veliki problem povezan je s blizinom svakog od ovih planeta s vlastitim suncem i zrakom površinske temperature.
Upravo zbog ovih problema, među ostalim, istraživači koji rade na proučavanju i sastavu TRAPPIST-1 odlučili su se usredotočiti na ono za što vjeruju da su dva planeta koja nude najdulji životni vijek, TRAPPIST-1d i TRAPPIST-1e. Do danas su sva istraživanja koja se provode na tim planetima usmjerena na mogućnost doznajte ima li bilo koja od ove dvije planete magnetosferu dovoljno snažni da služe kao zaštitni štit od zračenja koje emitira zvijezda oko koje kruži, a za to im je potrebna gusta jezgra.
Tijekom najnovijeg istraživanja provedenog na spomenutim planetima, skupina astronoma sa Sveučilišta Columbia upravo je utvrdila da TRAPPIST-1e ima gustu jezgru vjerojatno sastavljen od metalnog materijala koji je vrlo sličan jezgri Zemlje. Ova bi jezgra bila motor snažne magnetosfere koja bi štitila površinu TRAPPIST-1e od sunčevih bljeskova koje emitira orbitirajuća zvijezda.
Kako astronomi mogu sa sigurnošću znati ima li egzoplanet željeznu jezgru poput Zemljine na udaljenosti od 39 svjetlosnih godina ili ne?
Zbog toga bih želio spomenuti riječi astronoma Gabrielle Englemenn-Švicarka y David kipiranje:
Ako vrlo precizno poznajete masu i radijus planeta, kao kod sustava TRAPPIST-1, te podatke možete usporediti s teoretskim modelima unutarnje strukture. Problem je što se ti modeli uglavnom sastoje od četiri moguća sloja: željezne jezgre, silikatnog plašta, vodenog sloja i lagane hlapljive ovojnice. Zemlja ima samo prva dva, njezina atmosfera ne doprinosi značajnije masi ili radijusu. Drugim riječima, imamo četiri nepoznanice i samo dvije poznate varijable. U principu je to nerješiv problem.
Umjesto toga odabiremo drugi način za izračunavanje. Polazimo od činjenice da s obzirom na masu i polumjer ne mogu postojati modeli s jezgrama manjim od X koji objašnjavaju promatranu masu i polumjer. Jezgra može biti veća od X, ali barem mora biti X, jer je niti jedan teorijski model ne može objasniti drugačije. Ta varijabla X odgovara onome što bismo mogli nazvati udjelom središnjeg minimalnog radijusa. Dakle, igramo tu istu igru kako bismo saznali maksimalno ograničenje.